Jos dane u nazad brojim

Ako nisi hrabar da sam izaberes svoj put onda će ti ga izabrati drugi

23.03.2019.

Ovo nije smrt ovo je rodzenje

Lezim u krevetu Mrkli je mrak oko mene. Cujem jecaj moje majke tako tih ali tako jeziv također bolan.Cujem oceve psovke cujem odarce jake i snažne.Napokon udarci prestaju ostaje samo tihi jecaj sto je tisi to stvara vecu jezu u meni. Pogledam kroz kljucaonici vidim majku kako sjedi na podu haljina joj je krvava licem okrenuta prema meni pogled tup i prazan utihno je glas nema suza. Kao da gledate mrtvaca kako sjedi ispred vas..Samo tijelo ranjeno iskasapljeno, duse kako da joj nije tu kao da je odlutala. Ujutro mama nam pravi doručak ima posjekotinu na vratu. Cuti i smije se ali oci su joj prazne i Laze mi sve je uredu.Primjecujem da jedva hoda ali cuti. Grli mene i brata tako jako da tako puno ljubavi smjesi nam se.. Nisam razumjela imala sam samo 8 godina danas razumijem. Smijala se jer nije zeljela da je pamtimo po suzama, grlila nas je tako jako jer se bojala da vec sutra Nece vise biti medzu zivima. 35godina je moja majka zivjela na granici zivota i smrt. Toliko puta je zeljela da je ubije da okanca ovu muku toliko puta je to zeljela i sam uraditi, toliko godina je bila zarobljenik vlastitog zivota. Toliko godina niko nikada osim nas djece nije dio njen tihi krik jecaj. Toliko godina je krila svaku modricu pazljivo. Toliko godina je umirala tiho i polako nikada ne trazeci pomoć nikada ne odupruci se branila ga je u drustvu, stajala iz njega ponizno citav svoj život. Jednom mi je rekla samo zelim da umrem bez traga kao da nikada nisam ni postojala. Dok je ležala na postelji mrtvackoj rekla mi je " Toliko puta sam umrla za zivota da ovo sad nije smrt nego rodzenje" Umrla je u 51godini zivota tiho bez jecaja bez zaljenja pokorno kako je i zivjela.

23.03.2019.

Ovo nije smrt ovo je rodzenje

Lezim u krevetu Mrkli je mrak oko mene. Cujem jecaj moje majke tako tih ali tako jeziv također bolan.Cujem oceve psovke cujem odarce jake i snažne.Napokon udarci prestaju ostaje samo tihi jecaj sto je tisi to stvara vecu jezu u meni. Pogledam kroz kljucaonici vidim majku kako sjedi na podu haljina joj je krvava licem okrenuta prema meni pogled tup i prazan utihno je glas nema suza. Kao da gledate mrtvaca kako sjedi ispred vas..Samo tijelo ranjeno iskasapljeno, duse kako da joj nije tu kao da je odlutala. Ujutro mama nam pravi doručak ima posjekotinu na vratu. Cuti i smije se ali oci su joj prazne i Laze mi sve je uredu.Primjecujem da jedva hoda ali cuti. Grli mene i brata tako jako da tako puno ljubavi smjesi nam se.. Nisam razumjela imala sam samo 8 godina danas razumijem. Smijala se jer nije zeljela da je pamtimo po suzama, grlila nas je tako jako jer se bojala da vec sutra Nece vise biti medzu zivima. 35godina je moja majka zivjela na granici zivota i smrt. Toliko puta je zeljela da je ubije da okanca ovu muku toliko puta je to zeljela i sam uraditi, toliko godina je bila zarobljenik vlastitog zivota. Toliko godina niko nikada osim nas djece nije dio njen tihi krik jecaj. Toliko godina je krila svaku modricu pazljivo. Toliko godina je umirala tiho i polako nikada ne trazeci pomoć nikada ne odupruci se branila ga je u drustvu, stajala iz njega ponizno citav svoj život. Jednom mi je rekla samo zelim da umrem bez traga kao da nikada nisam ni postojala. Dok je ležala na postelji mrtvackoj rekla mi je " Toliko puta sam umrla za zivota da ovo sad nije smrt nego rodzenje" Umrla je u 51godini zivota tiho bez jecaja bez taljenja pokorno kako je i zivjela.

23.03.2019.

Teret

Samo ovdje mogu da ostavim sav teret svoje duse papir vise ne može ni da sakrije ni da izdrži ovu moju bol. Samo ovdje sam tako javno a opet tako tajno samo ovdje mogu da ispričam svoje strahove svoje more svoju istinsku i duboku patnju. Samo ovim redovima na kratko mogu da nadzem malo olakšanja. Dok pišem ove redove kao da vadim sve ono kamenje koje nosim godinama na ledzima. Pise sa mnogo gresaka ruke mi drhte oci suze a ostvari drhtim cijela kao da sam u nekom transu. I ne nije me briga za hiljade gresaka koje sam napravila nije me briga ni dali Ce ovo neko citati. Dok pisem jedino o čemu mislim je da ova bol proste da ova izadte da ove misli napuste moju glavu da me ne progone vise. Ponekada se pitam koliko je jos zena koja osjecaju isto kao i ja ali ne smije ju da priznaju cak ni sebi kako sto ni sama godinama nisam smjela da priznam zujanje da priznam bol...Tako nas je mnogo toliko nas prezivlo nasilje a opet smo tako tihe tako nevidljive.. Nasi glasi vi se necuju prekrivaju ih nasi ocevi masa braca muzevi sinovi prekrivaju daju su za pravo da nas gaze, da nas ljube milju ali i lome sve po vlastitoj želji i potrebi....

05.03.2019.

Strah zvani peedrasuda

Čula sam toliko prica o ženama koje su prošle nasilje, sve tako različit e a opet sve tako slične. Mnoge su imale poso ugled čak i novac jake porodice iza sebe. Ali svaka je krila i što je njen ugled bio veći to je bilo teže prekinut taj krug nasilja. Ali ne samo radi sebe nego radi svoje porodice što su razmišljle koga će sve povući sa sobom samo ako progovore. Cutile stavljale skupu šminku prekrivale modrice prekrivale strah koji je tinjao duboko u njima. Ali nije to samo strah od batina nije to strah od nasilnika na njega nekaoko i prevazices ali postoji onaj strah zbog kojeg šute žene i svih slojeva društva. Strah nama svima poznat zbog kojeg mnoge žene godinama stoje na robu. Strah zbog kojeg mnoge genijalne ideje nikada nisu rečene. Strah zvani OSUDA. Javni linč koji neka osoba doživi ostavlja mnogo bolnije tragove nego one masnice skrivene ispod debelog sloja šminke. Onda kada vas komšije gledaju poprijeko porodice se stidi vas, kada vas prijatelji sazaljevaju, kolege ogovaraju oni koji po zakonu trebaju da vam pomognu ismijavaju. Dali znate koliko to boli koliko to vrijeđa kada vas gledaju sa nevjericom kada im prica te da vam je pištolj bio pored glave barem šest puta a policajci vam kaže " Znate da vam je bio toliko puta pored glava vi bi već bili mrtvi ili bi ga odavno prijavili" Kada mu pokazujem rane koje ima od posjekotina kaže ni da su stare i ko zna od čega nastale ili mi postavi pitanje zašto nisam otišla da mi doktor napravi ozljednu listu. Pa se pitate je li ovo neka sala. Znaju li ovi ljudi šta je strah

23.11.2018.

Za nekog kraj a za nekog pocetak

Stojim sa koferom, ovaj put spremna da krnem dalje spremna sam napokon nakon svih ovih godina da se suocim sa svima. Dosta mi je ovoga da sam ziva sama na trenutke dosta mi je ne bojim se vise ja i onako svaki dan umirem u sebi polako i tiho... Harun me hvata za ruku " Zar ja nisam bio sve sto zelis" Je si ali ti ne mozes da me volis ovakvu kakva danas jesam. Promjenili smo se necu da nam se sva bliskost svodi na krevet. Ti bi samo zenu koja ti pere cisti koja je zadovolja koja cuti pored tvojih nogu " Nije tako Saro znas da nije" Ja nisz ta ja nikada nisam znala biti domacica nikada nisam znala cutati. Zao mi je ali ovo ne ide. Istrgla sam ruku izasla i zatvorila vrata kada sam prosla kapiju osjetila sam se oslobodzena od tereta proslosti

20.11.2018.

Između straha i nade

Dok je za sve druge to bio samo običan popodnevni rucak za mene je to bilo nešto sasvim drugo... Osjecati tvoj pogled na sebi gdje god da se pomakne m, poneki put nam se slučajno sretnu. Pogleda ti je tako hladan tako zastrašujući..Cutim strah mi prolazi venama toliko se uvukao pod kozu.. Pokušavam ostati mirna i pribrana jer slutim da Ce ovo biti duga i bolna noc za mene...Ustajes prije svih pogledom mi daješ znak da idemo osjećaj se u meni se mjesaju. Radost jer napokon prestaje igra zivaca, ali i strah od onog sto slijedi. Ulazimo u auto i krećemo i vec pocinje ispiranje mozga. Smeta mu sto djeca placu smeta mu kako hodam... Ulazimo u stan odvodom djecu u sobu, on vec sjedi u fotelji sa pivom. Smjeska se, dozi mala prilazim laganim korakom, hvata me za ruku tako jako da mislim da Ce mi je polomit, drugom rukom vadi cakiju obara me na pod budi mirna, pocinje da sjece moju haljinu, posekao me po stomaku malo ali dovoljno da boli. Ako se pomjeris milimetar svu cu te isjeci. Uskoro stizu samari uvrede pa udarci na sve strane. Zatim izlazi iz stana kao da nista nije bilo. Suze teku ne znam vise dali mrzim njega ili sebe... Pomislim mozda cu se naviknuti mozda nece uvijek ovako da boli.....

01.11.2018.

Jos jedan tmuran dan u glavi

Sjedim sama i pijem kafu u pet u jutro. Razmisljam kako ovaj brak postaje mucenje za oboje jer jasno mi je da ovo nije ljubav nije nikada ni bila. Zivot nas je promjenio nisam ja vise ona curica od 15god sada sam zena koja i sebi nosi puno bola bjesa... Cini mi se kako ne svatas me vise kako prije. Ne tezimo istim stvarima ti zelis jedno ja drugo sve vise popustas siste u sve ti vise zivot lici na prosjek. Sve se manje smijes sve vise radis sve ti je vise bitan taj ugeled. Pocinjes da se smijes pred drugima jer bitno ti je sto ce mislit a kuci pucas. Sve vise ti smetaju moji izlivo smjeha sve cesce cujem nismo vise klinci. Sve manje pricamo vise ne mozemo ni da sutimo bjezimo jedno od drugog po stanu.Smetati moj poso moja ludost, gusis me... Ovo izmedzu nas je mozda bila strast sada vise nije ni to. Sve sto sam voljela kod tebe nestaje postajes neka druga osoba. Nema vise ludovanja nema vise smjeha iskrenog, nema vise one hrabrosti. Nisi ti kriv samo ja necu da odrastem.

27.10.2018.

,...

Sjedem i vrte mi se filmovi u glavi. Nekao u braku sa Milanom nisam se osjecala kao zena ustvari neznam vise kako da to objasnim. Vise sam se osjecala kao majka, a on kaoo da je bio moj drugi otac. Mozda sam ne svjesno u njemu trazila tatu kojeg nisam imala. Ja ustvari nisam ni imala djetistvo ja sam imala samo bol odbacivanje osudzivanje... Sjecam se kako sam u jednom periodu zivota mislila da me nista ne raduje, jer me nije cinilo sretnom ono sto su moji roditelji ocekivali da me usreci. Tolilo puta sam se pitala jeli sve uredu samnom..Usla sam u taj brak i davala sebe dio po dio dopustala mu da me ima kada god i kako god pozeli. Grizla me savjest jer ga ne volim jer ne mogu da ga zavolim.Kako je vrijeme islo sve vise sam ga gledala kako oca a sve manje kao muza. A ja sam sve vise bila kao moja majka kuhala sam prala bila poslusna cutala trpila.... Ponekada sam mrzila njega ali puno cesce sebe. U trenucima kada sam mrzila njega misla sam na Haruna, to mi je davalo snagu da izdrzim tu bol koja me je kidala. I koja mi ni danas neda mira. Teako je se nositi sa svim tim osjecajima u sebi

12.09.2018.

....

Ponovo idem u neki novi voz, koji neznam gdje ce me odvesti. Ali takva sam imam tu potrebu za avanturom, za svim onim sto je drugima ludos meni je zqbava. Neke stvari kada im sudimo razumom su glupe mozda cak i opasne u najmaniu ruku rizicne al i srce me tako jako vuce tamo tako brzo i lako pobjedi razum. Ludost ili ne jedan zivot imamo greske kakve god bile nije bitno kolilo boli nego dali je bilo vrijedno tog bola.Toliko puta san padala jer su me drugi gurali. Toliko stvari nisam uradila a zelja sam jer sam se vodila razumom. Razum je ucinio da imam sve ali da nisam sretna

09.09.2018.

.......

Znam da ne razumijete ovo moje ludilo i to je uredu niste isli mojom stazama. Prosla sam mnogo bola kako ong psihickog tako i onog fizickog.Trpila razbi stres i svaciji bjes, toliko puta bila ba granici zivoga i smrt. Razumi da se smijem placem vicem ne kontrolisano. Jer nakog svega sto je bilo nije me briga kako se bilo ko osjeca, kazem ono sto mislim i ne stidim se toga.Istina jos uvljek me zabole rijeci nekih ljudi ali sve redze i sve krace me drzi. Jer da bi bio voljen prvo moras voljeti sebe. Sto dajes to ti se vraca. .. .


Stariji postovi

<< 03/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
ljubav nasa svakodnevna
somwhereinside
Hodam ti po snu
Carcrashradio
Sutra ujutru pojedi mi snove.
Klaustrofobija uma
UvijekSlugaNikadGospodar
Gradska džamija Zavidovići
Na granici sjećanja
Najbolje od mene
Svijet od sivila i prašina..
Ruhovi
Noći su najgore ツ
Posebna komplikacija zivota.
Prica
Vjetrovi života
Ko se sjeća septembra još
Može biti i ovako
Boje moje duše
Moglo je iskrenije
Življenje
SAMORAZGOVORI
Borba sa vjetrenjacama
Žena pjesnika
Slomljena
Sad ti drugi sviraju
Dnevnik izgubljene buducnosti.
Svakodnevne pizdarije
Tvoja lutka.
U senci senke.
LICE I NALIČJE ŽIVOTA
Greške su dozvoljene, poželjne čak
akodočekamsutra
El- Emin
Ovdje je osmijeh događaj.
Sve o čemu šutim...
- M I N A -
iz moje perspektive
Tradicionalni recepti!
''Ako ti jave da sam pao...''
više...

BROJAČ POSJETA
6059

Powered by Blogger.ba